Dokumentarci nadvisili igrane filmove

Za posljednji broj Vijenca prije ljetne stanke pišući o prvom dijelu ovogodišnjeg Pulskog festivala, uz opasku o manjku premijernih naslova potpisani je autor istaknuo unatoč svemu sasvim solidan kvalitativni prosjek prikazanih filmova. Podjednako onih koji su već odradili kinodistribuciju, poput izvrsnog doksa Fiume o Morte! Igora Bezinovića, koji je u konačnici osvojio čak šest Zlatnih arena (za režiju, masku, kostimografiju, scenografiju, produkciju i casting) i naš je ovogodišnji kandidat za nagradu Oscar, ali i dramâ Dobra djeca Filipa Peruzovića (Zlatne arene za scenarij, glavne uloge Nine Violić i Filipa Šovagovića te fotografiju) i Zečji nasip Čejen Černić Čanak (Zlatne arene za sporednu ulogu Andrije Žunca, oblikovanje zvuka i glazbu te Nagrada Breza za najboljeg glumačkog debitanta Lava Novosela), kao i premijernog ostvarenja Južina scenarista i redatelja Ante Marina, koje je na koncu dijelom nezasluženo ostalo bez ijedne nagrade.

Dobitnici nagrada Pulskog filmskog festivala ispred Arene

Filmovi koji su trebali
biti prikazani u Puli

Očito je da sve više maha uzima trend kalkuliranja domaćih autor(ic)a s prijavama filmova na prestižne europske festivale, što je primjerice slučaj s dramom Bog neće pomoći Hane Jušić, koja se nedavno iz Locarna vratila s nagradama za dvije najbolje glumice, ili pak s odgodom prijave filma na Pulu zbog prethodne kinodistribucije, što je nerijetko slučaj. Već se zna za još jedan naslov koji u listopadu kreće u kina, a koji ćemo u Puli moći pogledati tek sljedeće godine. Riječ je o filmu Žene, luđaci i malo dobrih pedera Ivana Salaja, djelu koje se dovršavalo još koncem kolovoza, zbog mogućeg plasmana na Rotterdam Film Festival.

Dodamo li navedenome da ćemo dramu Taxi ljubav Mile Ostovića, koja će se ovih dana također moći pogledati u kinima, u Puli (možda!) vidjeti tek sljedeće godine, te da prošlogodišnjeg domaćeg kandidata za nagradu Oscar, dramu Lijepa večer, lijep dan redateljice Ivone Juka, nismo imali prilike pogledati ni na redovitom repertoaru niti na bilo kojem domaćem festivalu, što je već vrlo ozbiljan i neugodan presedan, jasno je da bi neke stvari trebalo promijeniti.

U HAVC-u bi se moralo razmisliti o uvođenju pravila kojim bi se producent(ic)e i autor(ic)e obvezalo da projekte realizirane sufinanciranjem od strane te krovne ustanove domaćeg filma svakako prikažu ne samo na najvažnijem tuzemnom filmskom festivalu u Puli, nego i u kinima. I to da ih pravodobno prikažu, ponajprije u Puli, a ne nikada, kao što je slučaj s filmom Lijepa večer, lijep dan, ili pak s godinom (a možda i dulje) odgode, što će se dogoditi s filmom Hane Jušić. Jer ovako se nameće zaključak da je profesionalcima iz svijeta filma domaći kinematografski i općenito kulturni kontekst ne osobito bitan, dok je najvažnije probiti se u program nekog zvučnog europskog festivala. Potonje je legitiman cilj kojem se načelno nema što prigovoriti, ali uz uvjet poštovanja nekih domaćih pravila koja bi morala vrijediti, ako već ne mogu prešutno, onda svakako normativno.

Prošlogodišnji hrvatski kandidat za Oscar nije prikazan ni na jednom domaćem festivalu ni u kinima.
HAVC bi morao obvezati projekte sufinancirane hrvatskim novcem na prikazivanje u Hrvatskoj - Snimio Srećko Niketić / PIXSELL

Nagrada publike filmu
Bumbarovo ljeto

U spomenutom tekstu prije ljetne stanke spomenut je i film za djecu Bumbarovo ljeto Daniela Kušana, najslabiji premijerni naslov ovogodišnje Pule, koji se zahvaljujući najvišoj ocjeni gledatelja (4,864) na koncu zakitio nagradom publike Zlatna vrata Pule. Naslov koji je dio šireg projekta što uključuje i razvoj istoimene računalne igrice, u suradnji s Croatian Game Development Allianceom predstavljene još prošle godine, u kina je krenuo još krajem srpnja, čime se pokušao iskoristiti gledateljski hype iz Vespazijanove arene. Istu strategiju izabrala je i Južina, koja se ispostavila najugodnijim iznenađenjem ovogodišnjeg festivala, uz ocjenu publike 4,402. Općenito, samo su dva filma dobila ocjene niže od 4, spomenuta Dobra djeca (3,897) i dugometražni „crtić“ Svi operateri su trenutno zauzeti Dalibora Barića, autora koji se afirmirao animiranim filmom također dugog metra Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa, koji je prije četiri godine bio u širem izboru kandidata za Oscar. Njegovu novom ostvarenju publika je dala ocjenu 3,829, a riječ je o, u odnosu na prethodni film, manje hermetičnoj, odnosno komunikativnijoj distopijskoj futurističkoj egzistencijalnoj drami u kojoj se Barić bavi nekim svojim stalnim temama. Ponajprije pitanjima identiteta i njihovih udvajanja, ali i odnosa stvarnosti i simulacije iste. Zamjetna je promjena tehnike animacije u odnosu na Slučajnu raskoš…, jer autor koristi računala i kolažiranje, dok istodobno propituje način nastanka umjetničkog djela u neveseloj distopijskoj budućnosti.

Primjetne su i naglašena metafilmičnost i metatekstualnost, a tu su i motiv filma u filmu te rušenje četvrtog zida prema gledatelju. Jedan lik tako u jednoj sceni glavom „razbije“ ekran kroz koji gledamo film, a drugi kaže po prilici „moramo izdržati do kraja filma“. Protagonist je nekad cijenjeni filmski scenarist Roman Novotny, koji nerado prihvati nejasan posao u turističkom resortu Simula Peninsula, da bi ubrzo shvatio kako ništa nije uobičajeno, niti onakvo kakvim mu se čini. U priči nije teško prepoznati utjecaje ne samo Williama Gibsona, „crnog proroka“ cyberpunk žanra, nego i Charlieja Kaufmana, Brucea Sterlinga i još nekih autora. Stječe se dojam da je Barić itekako dao mašti da se razmaše i da je uživao radeći na filmu.

Pobjednik festivala je intrigantan, ali i precijenjen Mirotvorac

Dobrano neočekivano, jer je većina tipovala na Fiume o Morte!, pobjednikom festivala postao je dokumentarac Mirotvorac redatelja i suscenarista Ivana Ramljaka. Djelo koje je osim Velike Zlatne arene osvojilo i Zlatnu arenu za montažu (uvijek pouzdani Damir Čučić) obrađuje tešku i još uvijek vrlo intrigantnu temu pogibije tadašnjeg načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira 1. srpnja 1991. godine. Naslov koji se fokusira na okolnosti Reihl-Kirove pogibije, ali daje i širi portret čovjeka kojega su obje tada još nezaraćene strane smatrale mirotvorcem koji bi mogao spriječiti najgore, za Ramljaka tipično vrlo spretno barata arhivskim snimcima i found footageom, te se gotovo u cijelosti sastoji od arhivskih materijala i TV-reportaža. Osobito su dojmljivi uvodni i završni dijelovi filma. U uvodnom gledamo rijetko, a možda i nikad viđene snimke nastale na punktu nedaleko od mjesta gdje je Reihl-Kir ubijen, snimke dijelom osječkih novinara HTV-a, a dijelom i privatne, s prestravljenim i unezvijerenim ljudima koji histerično plaču i žele pobjeći, s jurećim automobilima i vozilima hitne pomoći te s mahom nepouzdanim, dijelom i pristranim svjedocima, kakav je jedan policajac pretpostavljivo srpske nacionalnosti. U završnici, pak, učenici jednog razreda osnovne škole u Bijelom Brdu pored Osijeka u današnje vrijeme slikaju Reihl-Kirove portrete, a efektan i vrlo poetičan završni kadar, s portretima postavljenima na razrednom panou, autora ovog teksta neodoljivo asocira na Andyja Warhola. Mirotvorac je možda ponešto precijenjen, ali neosporno intrigantan film.